|
|
Prijavio sam se, dobio bonus dobrodošlice bez uloga, i zaigrao prvi slot. Bio je to onaj s voćem, klasični, trešnje i limuni i zvona. Prve vrtnje prazne, samo bi se kolute zavrtjele i stale. Onda, odjednom, tri zvona u nizu. Osvojio sam nešto sitno, možda dva eura, ali osjetio sam ono što nisam osjećao mjesecima, čisto, djetinje uzbuđenje, onaj isti osjećaj koji sam imao kao klinac kad bih otvarao poklon ispod bora i ne bih znao što je unutra. Nasmijao sam se sam sebi. "Pa dobro, nije loše", pomislio sam, i pogledao kroz prozor. Kiša je prestala. Bio sam sam, s tim malim dobitkom na ekranu, i osjećao sam se kao da sam upravo otkrio neku tajnu koja je bila tu cijelo vrijeme, samo je nitko nije primijetio. Sljedećih dana počeo sam igrati redovito, uvijek vikendom, uvijek s malim ulozima, nikad više od pet-šest eura po sesiji. Nisam htio da to postane nešto ozbiljno. Ali primijetio sam da mi se raspoloženje popravilo. Nisam više buljio u zid. Imao sam nešto što me veseli, nešto što mi je odvlačilo misli od činjenice da mi se život činio kao serija praznih dana. Igrajući na Vavada Hrvatska, isprobavao sam razne igre, različite teme, učio kako funkcioniraju bonusi i dodatne runde. Bilo je tu igara s egipatskim bogovima, s vikinzima, s knjigama i čarobnjacima, i svaka je imala svoju priču, svoj ritam, svoju logiku. Počeo sam voditi male bilješke u glavi, koja igra mi se najviše sviđa, koja mi donosi sreću, koja me samo živcira. Nisam postao opsjednut, ali sam postao zainteresiran, na način na koji čovjek postane zainteresiran za nešto što mu isprva izgleda beznačajno, a onda otkrije da u tome ima dubine.
|
|